Gležanj je jedan od zglobova koji se najčešće ozljeđuje neovisno o tome je li osoba sportaš ili nije. Ozljeda gležnja može znatno narušiti funkcionalnu sposobnost osobe. Najčešća ozljeda gležnja je uganuće, točnije inverzijsko uganuće. Ponavljanjem uganuća jednostavna akutna ozljeda prelazi u kroničnu nestabilnost zgloba. Kronična nestabilnost gležnja česta je komplikacija distorzije ili uganuća gležnja. Karakterizirana je velikom distorzijom gležnja koja se ne rehabilitira te je praćena konstantnim manjim distorzijama koje pridodaju većoj nestabilnosti. Nastaje nakon uganuća gležnja te niza uganuća koja se ne rehabilitiraju unutar 6 tjedana nakon prve ozljede. Velik problem predstavlja hodanje po neravnom zbog slabosti stabilizatora prilikom čega može doći do ponovnog uganuća gležnja. Da bi se utvrdila kronična nestabilnost gležnja potreban je niz postupaka. Ne postoji definitivna dijagnostička metoda kojom bi se dokazala kronična nestabilnost. Fizioterapijska procjena sastavni je dio dijagnostike. Veliki ulogu ima uzimanje anamneze pacijenta i povijest ozljeda. Osnovni je dio fizioterapijskog procesa. Procjenom utvrđujemo kako je došlo do oštećenja, stupanj oštećenja, utjecaj oštećenja na svakodnevni život i druge parametre koji nam daju informacije o planiranju intervencije. Kako bi se upotpunio proces procjene potrebno je provesti neke testove koji detaljnije ukazuju na neka oštećenja i posljedice ozljede. Ovi testovi se provode kako bi se potvrdila ili isključila sumnja na neko oštećenje te prema tome treba postojati razlog za provođenje tih testova. Fizioterapijska intervencija se provodi prema planu terapije i vodi prema ostvarenju zadatih ciljeva. Intervencija mora biti individualizirana i usmjerena na rješavanje glavnog problema. U rehabilitaciju su uključene: vježbe snage, vježbe povećanja opsega pokreta, vježbe propriocepcije i balansa, manualne tehnike, masažne tehnike, bandažiranje i taping. Navedenim metodama pokušava se spriječiti operativno liječenje. Također koristi se i konzervativna tehnika liječenja odnosno RICE metoda. Edukacija je također vrlo bitan dio terapijskog procesa. Pacijenta je potrebno educirati o mehanizmu nastanka ozljede i o posljedicama ozljede, aktivnostima koje mogu prouzročiti ozljedu, aktivnostima koje mogu pozitivno djelovati na ozlijeđena tkiva te o rehabilitaciji ozljede.