Zglob gležnja, svojom složenom građom i funkcijom kojom prenosi cijelu težinu tijela na stopalo, smatra se kao dio lokomotornog sustava koji je među najpodložnijim ozljeđivanju. Nestabilnost zgloba gležnja karakterizira subjektivni osjećaj "popuštanja" zgloba uz popratne simptome boli i otoka, smanjenog opsega pokreta te u težim stanjima gubitkom funkcije što nastaje kao posljedica slabljenja ligamentarnog kompleksa najčešće nakon distorzija, osobito inverzijskog tipa. Po uzroku, nestabilnost zgloba gležnja može se klasificirati kao mehanička i funkcionalna nestabilnost gležnja. Mehanička nestabilnost gležnja karakterizirana je recidivirajućim distorzijama, koje su posljedica strukturalnih promjena na ligamentima ili degenerativnim intraartikularnim promjenama. Funkcionalnu nestabilnost karakterizira deficit neuromuskularne kontrole i propriocepcije, odnosno dolazi do slabosti mišića stabilizatora gležnja ili zbog mogućeg mišićnog disbalansa. Dijagnoza nestabilnog gležnja postavlja se na temelju anamneze, dijagnostičkih procedura i specifičnih kliničkih testova koji se provode u sklopu objektivnog pregleda fizioterapijske procjene. Neoperacijskim pristupom liječenja započinje se rehabilitacija nestabilnosti gležnja. Klasični postupci fizioterapije odnosno fizikalni agensi kao što su ultrazvuk, laser, primjena struja koriste se kao uvertira u daljni proces oporavka. Provode se terapijske vježbe za jačanje mišića stabilizatora gležnja, vježbe za povećanje opsega pokreta, istezanje, proprioceptivna neuromuskularna facilitacija, mobilizacijske tehnike te vježbe za unaprjeđenje balansa i ravnoteže s kojima se djeluje na sustav propriocepcije, glavni su dio rehabilitacije nestabilnosti gležnja. Ukoliko neoperacijsko liječenje nije dalo očekivane rezultate koji su određeni kroz kratkoročne i dugoročne ciljeve, indicirano je operacijsko liječenje. Operacijski pristup anatomskim rekonstrukcijama ligamenata za cilj imaju održati normalnu anatomiju i biomehaniku gležnja djelujući na oslabljeni ligament. Neanatomske rekonstrukcije koristeći tetivu kratkog peronealnog mišića sa svrhom stabilizacije gležnja u 80- 85% slučajeva daju dobre rezultate, no nedostatci su lošija vanjska rotacija stopala, kinematički disbalans talokalkanealnog zgloba što rezultira lošim dugoročnim rezultatima. U novije vrijeme sve više se nestabilnošću zgloba gležnja pristupa artroskopskim zahvatom koji je minimalno invazivan, a ishod je kao kod otvorenih zahvata uz brži postoperacijski oporavak.