Transfuzija krvi (lat. transfundere = preliti) je proces prenošenja krvi ili krvnih produkata iz krvnog sustava jedne osobe u krvni sustav druge osobe. Krvni pripravci imaju posebno mjesto među svim drugim lijekovima jer su ljudskog podrijetla, broj davatelja je ograničen, teško je kontrolirati količinu aktivnoga sastojka, a učinkovitost je teško predvidjeti. Premda transfuzija kao medicinski postupak postoji od sedamnaestog stoljeća i od tada su prošle mnoge godine, nisu riješeni svi problemi vezani uz transfuziju krvi. To se prvenstveno odnosi na transfuzijske reakcije koje se kategoriziraju kao imunološke, zarazne, kemijske i fizičke, a česta je i podjela na akutne i odgođene transfuzijske reakcije. Baš kao i svaka druga strategija liječenja koja ima i pozitivne i negativne strane i transfuzija krvi bi se trebala primjenjivati samo kad koristi nadmašuju rizike. Stoga bi transfuzija krvi i krvnih pripravaka u kirurških bolesnika trebala biti optimalna i učinkovita, na način da se primjeni odgovarajući krvni pripravak u odgovarajuće vrijeme i na adekvatan način. Odluke o transfuziji trebaju se zasnivati na kliničkoj procjeni bolesnika i rezultatima laboratorijskih pretraga. Medicinske sestre u svakodnevnom radu, bez obzira na područje skrbi koju provode, važan su čimbenik uspješnog transfuzijskog liječenja. Glavni razlozi za transfuziju krvi tijekom kardiokirurških zahvata su ispravak anemije i poboljšanje tkivne oksigenacije. Danas se sve više govori o programu beskrvne medicine gdje se klasično kirurško liječenje mijenja minimalno invazivnom kirurgijom i izbjegava se primjena krvi. U gospodarski razvijenim zemljama beskrvno liječenje se smatra manje rizičnim jer ne postoji mogućnost prijenosa uzročnika bolesti i nastanka neželjenih transfuzijskih reakcija i ekonomski isplativijim.