Spastičnost se definira kao jedna od komponenti sindroma gornjeg motornog neurona. Etiološki nastaje kao posljedica ozljede mozga, moždanog udara, multiple skleroze, cerebralne paralize, ozljede leđne moždine i traume. Koristeći neurofacilitacijsku terapiju u tretmanu, inhibira se spazam bolesnika te stimulira i facilitira normalni, funkcionalni pokret. Spastičnost mišića karakterizirana je povećanim tonusom antigravitacijskih mišića što dugotrajnom pojavom može dovesti do skraćenja tetiva, mišića i vezivnog tkiva oko zgloba, pojave boli u tetivi, mišiću ili zglobu te promjenama u propriocepciji zahvaćene muskulature. Fenomenom denervacijske supersenzitivnosti, koje je dio neuroplastičnosti mozga, objašnjava se pojava spazma. Mjerenje spastičnosti muskulature usmjereno je na korištenje Ashworthove i Modificirane Ashworthove skale. Liječenje spazma uključuje konzervativne i kirurške metode liječenja te farmakoterapiju. Konzervativne metode uključuju neurofacilitacijsku terapiju, udlage, ortoze, TENS, IFS, radnu terapiju. Od lijekova najčešće se koristi botulinum toksin A (botox), diazepam, baklofen, dantrolen i lokalna primjena fenola. Pravilno pozicioniranje, facilitacija i stimulacija spastičnih mišića vrlo su važne stavke za inhibiciju spazma. Kvalitetno provedenom edukacijom pacijent dobiva saznanja o potrebnoj količini aktivnosti kako ne bi došlo do pojačane spastičnosti muskulature.