Psihijatrija se od drugih grana medicine razlikuje po tome što jedino kod nje postoji primjena prisilnih terapijskih metoda. Agresija se smatra aktom koji se usmjerava prema drugoj osobi ili samom sebi. Moguće ju je provesti verbalno, fizički ili pak seksualno. Prema pacijentima koji imaju psihičko stanje povezano s agitacijom i agresijom te im je ponašanje opasno po njih same i za okolinu, primjenjuju se protokolirane mjere susprezanja kroz oblik stezulja, sputavanja magnetnim remenom ili odvajanja u izolacijske prostorije. Mjera prisile koristi se samo kada deeskaliranje nije bilo uspješno, odnosno kada je to jedini način kojim se može spriječiti agresivno ponašanje. Prilikom provedbe postupka medicinsko osoblje pazi na sigurnost i čuva dostojanstvo bolesne osobe te primjenjuje prisilu tek onoliko koliko je dovoljno da bi se neutraliziralo prijeteće ponašanje. Poslije primjene prisilne mjere vrlo je bitno da se kroz standardni postupak i uz prisutnost voditelja odjela analizira uzrok i rekonstruira početak konflikta, rani znak eskaliranja, poduzete mjere, potencijalne pogreške i sve druge okolnosti. Sigurnost pacijenta smatra se primarnom stavkom za kvalitetno provođenje zdravstvene njege i skrbi. Sigurnost pacijenta je najvažnija i o njoj se brinu medicinske sestre/tehničari. Zbrinjavanje pacijenata koji imaju akutna psihijatrijska stanja predstavlja brojne izazove za zdravstveno osoblje, što uključuje procjenu rizičnosti za ozljeđivanje samog pacijenta ili druge osobe, procjenu nesposobnosti pacijenta da donese racionalnu odluku te procjenu potrebe za hospitaliziranjem.