Sažetak Često je zanemarena ljudska dimenzija međuljudskih odnosa koja je temelj svakog odnosa, pa tako i odnosa fizioterapeut-pacijent. Od najveće je važnosti da fizikalni terapeuti i drugi zdravstveni radnici pokažu i aktualiziraju svoju individualnu ljudskost u oblikovanju svog karaktera i osobnosti. Fizioterapija je značajno narasla posljednjih godina i sada je važna medicinska profesija koja nudi procjenu, dijagnozu i liječenje širokog spektra stanja, od sportskih ozljeda do rehabilitacije teških bolesti i ozljeda. Međutim, fizikalna terapija gotovo nikada nije potaknula nikakav filozofski interes ili predanost, što je čini gotovo rijetkom u medicinskoj struci. Neke od najvažnijih značajki fizikalne terapije postavljaju zanimljiva i donekle nova etička pitanja. Postoje radovi o etici ali s obzirom na veličinu teme i kompleksnost pitanja, zastupljenost fizioterapije u bioetici je mala. Prvi je problem što za razliku od mnogih grana medicine - kirurgije, radiologije ili ginekologije - fizioterapija naizgled nema očitu svrhu. U medicini su kriteriji za procjenu liječenja općenito dobro definirani, uz nekoliko iznimaka poput plastične kirurgije ili psihijatrije. Iako je cilj fizikalne terapije jasan neizvjesno je kada će se ciljevi postići. U mnogim slučajevima pacijent bi nastavio imati koristi od terapija fizikalne terapije daleko nakon točke u kojoj bi zdravstveni sustav mogao platiti uslugu. Netko bi mogao tvrditi da se ne može provoditi previše fizikalne terapije i da nema ograničenja u dobrobitima koje se mogu dobiti od terapijske manipulacije oštećenim tkivima ili vježbi za jačanje tjelesnih sustava. Isto tako, može se tvrditi da dobrobiti liječenja neće biti u potpunosti ostvarene ako se liječenje prekine prerano. U fizioterapiji postoji blizak fizički odnos između terapeuta i pacijenta. Ponekad to uključuje dodir (potpomognute vježbe) i manipulaciju i mobilizaciju tijela, kao i masažu. Osim toga, fizioterapeut prati pacijenta puno više od uobičajenog, poput obiteljskog liječnika, tijekom cijelog liječenja, koje obično uključuje 10 ili više pregleda. Budući da fizioterapeut mora kontinuirano procjenjivati pacijenta, komunikacija između pacijenta i njegovog fizioterapeuta mora biti iznadprosječna za uspješnu rehabilitaciju. Sve ove osobine mogu dovesti do emocionalnog angažmana fizioterapeuta. Malo je pažnje posvećeno etici tih interakcija, kodeksima ponašanja ili najboljim praksama. Još jedna zanimljiva značajka je da je u fizikalnoj terapiji pacijent rijetko pasivni primatelj liječenja. Bolesnik je aktivno uključen u fizioterapiju. To znači da je odgovornost za uspjeh ili neuspjeh liječenja često podijeljena između terapeuta i pacijenta do stupnja koji se obično ne nalazi u drugim medicinskim profesijama. Upućivanje na fizikalnu terapiju nije sustavno, a hitna služba često ignorira potrebu upućivanja pacijenata na fizikalnu rehabilitaciju ili čak savjetovanja pacijenata kada je to prikladno. U rehabilitaciji pacijenti često ostaju sami. Razmjer do kojeg se fizikalna terapija može legitimno odbaciti kao irelevantna na ovaj način postavlja važna pitanja. Sve veći naglasak u zdravstvenim istraživanjima odražava se u pozivima na praksu utemeljenu na dokazima. Praksa utemeljena na dokazima donosi kliničke odluke na temelju informacija iz tri izvora: vrijednosti pacijenata, kliničkog znanja i znanja o najboljim znanstvenim dokazima. Teško je pokrenuti dijalog o fizikalnoj terapiji, što rezultira time da fizikalni terapeuti dobivaju malo ili nimalo javnog odgovora. Ovaj nedostatak povratnih informacija i kritika dovodi fizioterapiju u opasnost da postane uska i autonomna profesija koja zanemaruje što je važno, a što nije, odvojena od stvarnih potreba pacijenta. Bioetika i fizioterapija imaju zajednički cilj: autonomiju pacijenta. Posvećenost dobrobiti pacijenta daje priliku da se postigne nešto što je važno. Bioetika je alat za odgovaranje na etička pitanja koja se javljaju u kliničkim i znanstvenim okruženjima, gdje je autonomija jedan od temeljnih ciljeva i vodećih načela. Ove dvije znanosti se međusobno nadopunjuju. Između ove dvije znanosti postoji odnos uzajamne koristi. Fizioterapija je plodno tlo za bioetiku jer se fizioterapeuti moraju zaštititi od zlostavljanja i imati odgovore na sve etičke sukobe s kojima se susreću. Bioetičari imaju priliku raditi ono što znaju najbolje, a to je zaštititi sve sudionike i dati prave odgovore na sve probleme.