SAŽETAK Terapijske vježbe predstavljaju ključni element rehabilitacijskih programa u fizioterapiji, pružajući značajne beneficije za oporavak i održavanje optimalnog zdravlja. Njihova primjena varira od jednostavnih do složenih vježbi, ciljano prilagođenih za specifične potrebe pacijenata, s ciljem poboljšanja fizičke funkcije, smanjenja simptoma bolesti i poticanja općeg blagostanja. Zbog složenosti molekularnih i staničnih puteva, kao i uloge različitih tkiva i organskih sustava u procesima koji podupiru kretanje, nužno je primijeniti integrativni pristup u proučavanju fizioloških sustava tijela. Ovaj pristup omogućava identifikaciju očuvanja ili narušavanja funkcije i stanične homeostaze tijekom vježbanja. Ovaj pregled obuhvaća reakcije mozga, pluća, srca i skeletnih mišića na različite fiziološke zahtjeve terapijskih vježbi i okolišnog stresa. Promjene koje prate terapijske vježbe uključuju termalni stres, hiperventilaciju, kardiovaskularni napor s ograničenjima protoka krvi, veću potrošnju mišićnog glikogena, promjene u neuronskoj aktivnosti, a ponekad i narušeni mišićni metabolizam. Tijekom intenzivnog terapijskog vježbanja, unatoč smanjenoj opskrbi mozga kisikom, globalni cerebralni metabolizam i funkcije središnjeg živčanog sustava ostaju očuvani ili čak pojačani. Ovaj fenomen ukazuje na adaptivne mehanizme koji omogućuju mozgu da održi svoje funkcije unatoč fizičkim izazovima. Paralelno s tim, tijekom vježbanja na nižim intenzitetima, tijelo postiže stanje stabilnosti unatoč naporima koji su vidljivi pri višim intenzitetima. Ovo stanje stabilnosti omogućuje dužu izdržljivost i efikasnost vježbanja, što je posebno važno u kontekstu terapijskih vježbi. Konačno, utjecaj terapijskih vježbi i okolišnog stresa na funkcije tijela te očuvanje homeostaze značajno varira ovisno o individualnim potrebama organizma. To ukazuje na važnost prilagođenog pristupa u fizioterapiji, gdje se terapijske strategije moraju prilagoditi specifičnim zahtjevima i stanju pojedinca.