Sažetak | Prijelomi zamora kostiju pripadaju sindromima prenaprezanja sustava za kretanje i nastaju
ponavljanim djelovanjem mnogobrojnih sila slabije jakosti koje same po sebi nisu dovoljno
snažne da dovedu do prijeloma. Stalno djelovanje mikrotrauma s vremenom oslabi strukturu
kostiju što rezultira prijelomom zamora. Uzrok sindroma prenaprezanja lokomotornog sustava
su unutrašnji i vanjski čimbenici koji rezultiraju prijelomom zamora. Unutrašnji čimbenici
uključuju anatomska odstupanja i mišićno-tetivnu neravnotežu, a vanjski čimbenici uključuju
pogreške u treningu, tvrdu i neravnu podlogu te upotrebu neprikladne obuće i opreme.
Dijagnostika prijeloma zamora metatarzalnih kostiju je otežana zbog skromne kliničke slike
koja je često nejasna, dok su klinički pregled i anamneza temelj za postavljanje dijagnoze.
Nakon izvršenog kliničkog pregleda slijedi daljnja dijagnostička obrada koja uključuje rendgen
(RTG), magnetsku rezonanciju (MRI), kompjutoriziranu tomografiju (CT), scintigrafiju i
ultrazvučnu dijagnostiku. RTG je zbog svoje dostupnosti i ekonomske prihvatljivosti prvi izbor,
dok je MRI najpreciznija metoda zbog vidljivih specifičnosti i diferencijalnih detalja. Liječenje
prijeloma zamora metatarzalnih kostiju započinje neoperacijskim pristupom, s ciljem
olakšavanja boli, sprječavanja daljnjeg oštećenja i omogućavanja prirodnog zacjeljivanja kosti.
Proces liječenja uključuje nekoliko ključnih faza: imobilizacija i rasterećenje, prekid fizičkih
aktivnosti, fizikalna terapija te postupno vraćanje aktivnostima. U prijelomu zamora s
dislokacijom fragmenata, odgođenim cijeljenjem ili pseudoartrozom pristupa se operacijskom
liječenju. Operativni zahvati obuhvaćaju fiksaciju kosti pomoću vijaka, žica, pločica ili
intramedularnih implantata kako bi se osigurala stabilnost kosti i omogućilo pravilno zarastanje.
U prevenciji prijeloma zamora metatarzalnih kostiju, posebnu pažnju treba posvetiti osobama s
biomehaničkim poremećajima. Najvažniju ulogu u liječenju prijelomu zamora metatarzalnih
kostiju ima liječnik koji postavlja dijagnozu i najčešće je prvi u kontaktu s pacijentom, također
važna je suradnja s fizioterapeutom te educiranost i disciplina pacijenta. |