Cilj diplomskog rada je ustvrditi adekvatnost različitih metoda izračuna rizične vrijednosti putem testiranja unatrag odabranim statističkim testovima koji ispituju svojstva bezuvjetne pokrivenosti i neovisnosti dobivenih procjena rizične vrijednosti. Pritom, metode koje su predmet testiranja su parametarska metoda, povijesna simulacija i Monte Carlo simulacija. Fokus će se posvetiti i detaljnoj analizi karakteristika obveznica, načinima modeliranja krivulje prinosa te odrednicama obvezničkih tržišta, kako bi se definirali glavni čimbenici volatilnosti cijene obveznica. Analiza će se provesti nad podacima o spot prinosima Europske središnje banke, koji služe kao diskontna stopa prilikom izračuna teorijske cijene obveznica u portfelju, dok su karakteristike obveznica temeljene na dospijećima i kuponskim kamatnim stopama trenutno aktivnih izdanja obveznica Luksemburga, Nizozemske i Njemačke. Na taj način u obzir se uzima trenutna struktura obveznica koje su dostupne na tržištu, kako bi se njihove značajke ukomponirale u hipotetski portfelj nad kojim se vrši analiza performansi različitih metoda izračuna rizične vrijednosti. Rezultati Kupiecovog i Christoffersenovog testa upućuju na zaključak kako nijedna od tri ispitane metode ne može objektivno procijeniti rizičnu vrijednost portfelja. Razlog takvog ishoda uglavnom je uvjetovan pretpostavkama o distribuciji prinosa portfelja koje su neophodan element sve tri ispitane metode, a nisu u skladu s empirijskim dokazima o karakteristikama financijskih serija.