Arhiviranje privatnog gradiva relativno je novo istraživačko područje koje za arhivistiku kao znanost ali i same stvaratelje privatnog gradiva nudi potencijalnu korist. S obzirom na proliferaciju digitalne tehnologije i sve širu dostupnost interneta, korisnici u se većim količinama stvaraju i akumuliraju digitalno gradivo. Zbog toga se javlja pitanja očuvanja takvog gradiva u duljem vremenskom periodu, a posebice onda kada se sami korisnici odlučuju na izradu osobne ili obiteljske zbirke, želeći zabilježiti određene trenutke vlastita života i ostaviti ih u nasljeđe budućim generacijama. Arhivistika upravu o tom kontekstu može ponuditi korisnicima intelektualne i tehničke resurse da bi tu zadaću uspješno sproveli u djelo. Ovaj rad se, stoga, posvetio sustavnom iznošenju problematike arhiviranja privatnog (digitalnog) gradiva, fokusiravši se na izazove i potencijalne benefite koje ovo područje donosi za hrvatsku arhivistiku, za koju je detektirano da ova problematika još uvijek nije prepoznata kao relevantno područje djelovanja, kao što je to prepoznato u inozemstvu. Metodološki rad je utemeljen na analizi literature i projekata koji tematiziraju privatno arhivsko gradivo (posebice digitalno), promatrajući ovu problematiku uz teorijske perspektive postmoderne arhivistike. U radu se u konačnici predlažu rješenja koja bi se mogla implementirati u hrvatskoj praksi rada s privatnim gradivom.