Hrvatska naglasna norma česta je tema polemika i jezikoslovnih rasprava i kao takva smatra se jednom od najproblematičnijih normi hrvatskoga jezika. Obuhvaća strogo normativna pravila, kojih se mnogi ne pridržavaju, dok bi njezino učenje bilo uspješnije kada bi se temeljila na realnom govornom stanju. No i to je gotovo nemoguće jer je svaki izgovor individualan i teško ga je normirati. Problemi kodificiranja ortoepske norme dovode do razilaženja između kodificirane norme i jezične uporabe. Zbog čestih nepoštivanja ili nemogućnosti poštivanja naglasnih pravila pojavile su se dublete, supostojanje dvaju naglasnih inačica na jednoj riječi. U prvom dijelu diplomskog rada daje se teorijski pregled promišljanja onih autora koji se bave hrvatskom naglasnom normom. U istraživačkom dijelu rada ispitivao se sociofonetski pristup naglašavanju dubleta u hrvatskom jeziku. Ispitane su preferencije s obzirom na različitu vrstu i mjesto naglaska, a ispitanici su bili prosječni hrvatski govornici i polustručnjaci, koje su činili studenti diplomskih studija fonetike, kroatistike i lingvistike. Zaključak rada temelji se na rezultatima istraživanja. Rezultati istraživanja pokazali su da se najčešće krši pravilo prema kojem se ne smiju naglašavati unutarnji slogovi višesložnih riječi. Utvrđena je i tendencija naglašavanja imenica koje završavaju na -ost i -or s dugosilaznim naglaskom na središnjem slogu kod višesložnih riječi, a to je primijećeno i kod naglašavanja toponima i imena država. Neki primjeri potvrdili su i neutralizaciju kratkouzlaznog i kratkosilaznog naglaska. Doprinos rada je i tablica (Tablica 4.) koja donosi popis najpoželjnijih oblika kojima je utvrđen status, a bilo bi poželjno da kao takvi uđu u rječnike. Na kraju rada nalazi se metodička komponenta s prijedlogom nastavnih sati u kojima će se obrađivati naglasni sustav hrvatskoga standardnoga jezika.