U radu su se prikazali rezultati dvaju istraživanja od kojih je prvo provedeno među učenicima triju zagrebačkih srednjih škola, a drugo među školskim knjižničarima. Osnovna pretpostavka rada bila je da da školske knjižnice, odnosno školski knjižničari u velikoj mjeri mogu utjecati na razvoj čitanja među učenicima svoje škole kroz razne aktivnosti i radionice, osobito ako je riječ o osnovnoj školi. U srednjim školama učenici su manje zainteresirani za knjigu i čitanje, stoga knjižničari više napora moraju ulagati kako bi ih potaknuli i probudili u njima ljubav prema toj vještini i navici, a to je često vrlo teško postići. Također, pretpostavka je da je na tome području bitna suradnja knjižničara i ostalih nastavnika, osobito hrvatskoga jezika i književnosti, koji nemaju dovoljno vremena za provođenje aktivnosti kojima bi učenike potaknuli na čitanje zbog krutih okvira nastavnog plana i programa. Rezultati anketa potvrdili su navedene pretpostavke i pokazali kako učenici čitaju i često s prijateljima razgovaraju o tome. Katkad nije riječ o romanima, pripovijetkama ili stručnim djelima, već o online člancima koje ne treba degradirati i držati manje važnima od bilo kojeg drugoga teksta. Ono u čemu učenici vide najveći problem su lektire kojih je u nastavi hrvatskoga jezik i književnosti previše. Zbog toga su tu školski knjižničari koji kroz razgovor i razne kreativne radionice učenicima preporučuju razna djela koja bi im mogla biti zanimljiva i poticajna ili približavaju lektirna, a na to najbolje reagiraju učenici drugih i trećih razreda. Na temelju dobivenih rezultata i učeničkih želja dolazi se do zaključka da bilo bi dobro kada bi knjižničari više razgovarali s učenicima, odnosno malo se više zanimali za njihove interese te pokušali organizirati rasprave na različite teme koristeći teme ili citate iz različitih djela, ali isto tako da bi bilo dobro smanjiti broj lektira i uvesti mogućnost čitanja nekoliko djela po vlastitom odabiru.