Rad se bavi definiranjem jezične politike i jezičnoga planiranja, a primjere daje kroz rumunjski jezik i njegove varijetete u jugoistočnoj Europi. S pojavom nacionalnih država stavljen je naglasak na razvoj zajedničkoga jezika koji bi ujedinio narod. Obzirom da je jezik bitna odrednica identiteta, neki su vladajući iskoristili jezik kao sredstvo manipulacije za ostvarivanje ideoloških ciljeva. Stvaranje „moldavskog” standardnog jezika primjer je takve manipulacije. Osim navedenoga, prvi dio rada bavi se i razvojem te standardizacijom rumunjskog nacionalnog jezika. U središnjem je djelu rada opisan status balkanskoromanskih idioma, odnosno arumunjskog, istrorumunjskog i meglenorumunjskog jezika. Također je problematizirano njihovo porijeklo kao i samoidentifikacija o kojima postoje različiti stavovi u znanstvenim literaturama. U nastavku rada opisani su varijeteti dakorumunjskoga koji se govore izvan granica Rumunjske. Tako su opisani jezik Roma Bajaša u Hrvatskoj, rumunjofona zajednica u Srbiji te su ukratko opisane i rumunjofone zajednice u Bugarskoj i Mađarskoj. Zadnje je poglavlje posvećeno jezičnoj politici u Hrvatskoj. Hrvatska jezična politika uglavnom se izjednačava s obrazovnom politikom pa se tako rad bavi hrvatskom obrazovnom politikom nacionalnih manjina, a dio poglavlja opisuje i kurikularnu reformu koja će omogućiti učenje materinskog jezika Roma Bajaša u školama.