Osim što je u kontekstu hrvatskoga školstva nastava Govorništva nedovoljno zastupljena, i dosadašnja su istraživanja toga područja izrazito rijetka. Stoga je cilj ovoga rada dobiti uvid u iskustva nastavnika u poučavanju Govorništva te dati smjernice za razvoj i poboljšanje. Provedena su četiri polustrukturirana intervjua s nastavnicima Govorništva u srednjim školama na području Grada Zagreba. Budući da je riječ o fakultativnome predmetu, rezultati istraživanja pokazuju da je u realizaciji nastave Govorništva vidljiva izrazita autonomija nastavnika i škole, a posljedično su tomu poučavanje Govorništva i iskustva nastavnika različiti, ali ne u tolikoj mjeri koliko se pretpostavljalo. Nastava Govorništva u istraživanim školama teži usavršavanju govorničke i komunikacijske vještine, s naglaskom na argumentiranju, prezentiranju i slušanju te primjeni stečenih vještina u društvu. Dominantni sadržaji poučavanja su: kompozicija i izvođenje govora, argumentacija, povijest govorništva, vježbe za glas i izgovor, govorne vrednote, neverbalna komunikacija, govorne vrste s naglaskom na prigodne govore, tehnike slušanja, retorika i politika i poslovna retorika. Dominantne metode poučavanja su metoda razgovora, koja najčešće uključuje slobodni razgovor, heuristički razgovor, diskusiju i debatu, zatim metoda rada na tekstu te analiza govorne izvedbe. Nastava se maksimalno povezuje sa svakodnevicom, dominiraju suradničko učenje i poticajna razredna klima pogodna za iznošenje mišljenja ili bilo koji oblik javnoga nastupa, a učenici su aktivni sudionici nastavnoga procesa. Nastavnici su u konačnici zadovoljni svojim predmetom, ali smatraju da bi kreiranje aktivne mreže nastavnika Govorništva pridonijelo napretku te im olakšalo rad.