Čovjekova moralna savjest, unatoč stoljetnim pokušajima filozofskih i teoloških tumačenja, ostaje tajnom, stvarnošću koja nije u sebi sasvim transparentna. Ta činjenica međutim ne smije nipošto priječiti iskrene pokušaje da se i danas otkrije njezina bit i funkcija. Tim više što se ljudi danas, možda više nego prije, u svim životnim situacijama i odlukama pozivaju na vlastitu savjest. Za kršćane savjest je Božji glas koji odjekuje u našoj nutrini, zakon koji je Bog upisao u naša srca. Ona je svetište u kojem se čovjek susreće s Bogom. U dubini svoje savjesti, tvrdi Drugi vatikanski sabor, čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, nego ga mora slušati. Taj glas ga uvijek poziva da dobro treba činiti, a zlo izbjegavati. Bog nas je dakle obdario sposobnošću da razlučujemo dobro i zlo. U pokoravanju tom glasu i zakonu sastoji se čovjekovo dostojanstvo. Po tom zakonu čovjeku će biti suđeno. Naša se savjest razvija postupno i treba je trajno odgajati u svjetlu Božje riječi. Važno je da uvijek radimo prema savjesti, ali isto tako je važno da smo trajno otvoreni Božjem duhu te da oblikujemo savjest prema Kristovu zakonu ljubavi. Priziv savjesti odluka je pojedinca da postupa prema nalogu vlastite savjesti, a ne prema vanjskom nalogu drugog aktera, poput države ili poslodavca. Pravo na priziv savjesti proizlazi iz slobodne savjesti. Priziv savjesti najčešće je vezan uz medicinu. U noj se priziv savjesti najčešće ulaže zbog etičkih, moralnih, ali i znanstvenih uvjerenja osobito u pitanjima koji se tiču početka i kraja života. Smatra se da medicinskoj zajednici treba biti omogućeno i zaštićeno pravo na priziv savjesti. Isto tako liječnici trebaju poštovati pacijente koji odbijaju liječničku pomoć zbog svojih religioznih uvjerenja i pozivaju se na pravo priziva savjesti.