Dijabetes melitus predstavlja kompleksni, kronični poremećaj koji sa sobom nosi čitav niz komplikacija te predstavlja vodeći javnozdravstveni izazov 21. stoljeća, s obzirom na nepovoljnu epidemiološku statistiku s rastućom prevalencijom i povećanim stopama morbiditeta i mortaliteta među svjetskim stanovništvom. DBB predstavlja najčešću mikrovaskularnu komplikaciju DM-a. Dijabetes je odgovoran za preko 40% novih slučajeva razvoja ESRD-a te kao takav predstavlja vodeći faktor razvoja KBB-a. Dijabetičku bolest bubrega obilježava prisutnost KBB-a (s perzistentnom albuminurijom i/ili trajnim smanjenjem glomerularne filtracije) u trajanju od najmanje tri mjeseca, u osoba oboljelih od dijabetesa. Pri tom, iznimno je važno prepoznati potencijalne čimbenike rizika, kako u svrhu prevencije i odgađanja daljnje progresije, tako i u svrhu liječenja DBB-a. Složeni metabolički mehanizmi uključeni u patogenezu DBB-a obuhvaćaju hiperglikemiju uz stvaranje završnih produkata glikacije, glomerularnu hiperfiltraciju, ishemiju, hipoksiju, ekspresiju raznih citokina, stvaranje slobodnih radikala kisika te brojne druge koji se još istražuju. Dijagnoza DBB-a se postavlja klinički, odnosno mjerenjem albuminurije i glomerularne filtracije, dok se u nejasnim slučajevima izvodi biopsija bubrega. Glavne strategije liječenja DBB-a su regulacija glikemije i kontrola krvnog tlaka. Antihiperglikemici iz skupine SGLT-2 inhibitora, posebice dapagliflozin i empagliflozin, zahvaljujući dokazanim renoprotektivnim svojstvima, iskazuju izniman terapijski potencijal sa svrhom sprječavanja daljnje progresije KBB-a. Zahvaljujući poboljšanoj skrbi i liječenju, prognoza pacijenata oboljelih od DBB-a se znatno poboljšala, no i dalje se traga za inovativnijim strategijama u vidu prevencije, dijagnostike i liječenja DBB-a.