CILJ ISTRAŽIVANJA: Ispitati razinu zastupljenosti najčešćih klornih poremećaja: protanomalije u odnosu na deuteranomaliju na području Splitsko-dalmatinske županije i obratiti pozornost šire javnosti na važnost pravovremene detekcije poremećaja kolornog vida. ISPITANICI I METODE: Ispitivanja su vršena u KBC-u Split i DZ-a željezničara u Splitu te terenski po ambulantama opće prakse. Vremenski period ispitivanja kolornih anomalija je obavljen od 2007.-2017. godine te je ovaj rad retrospektivan po svojim osnovnim karakteristikama. Ispitano je 9974 ispitanika, mladih muškaraca u dobi od 15 do 45 godine. Svima je prethodio kompletan oftalmološki pregled, te su se uzimali u obradu samo oni kandidati koji su zadovoljili oftalmološki pregled u cijelosti. Za ispitivanja kolornog vida upotrebljavale su se pseudoizokromatske tablice po Ishihari i Stillingu. Ukoliko su ispitanici griješili na PIC tablicama obrađeni su na ortoreteru Rodenstock s pločom No R 173 i na anomaloskopu Nagel II te prema potrebi i Hue-Lanthony 40 testom. Razlika učestalosti pojedinih diskromatopsija je testirana statističkim chi-squere (X2) testom proporcije na razini značajnosti P<0,01 I P<0.001; df=1. Rezultati su prikazani tabelarno-numerički i grafički u bojama. REZULTATI: Nađena je statistički značajna razlika u podgrupama diskromatopsija (anomalna trikromazija). X2 =9,52; df=1; P<0,01. Od ukupnog broja ispitanika u MH prevalencija diskromatopsija iznosi 8,5% ili 847 ispitanika. Jedna od triju glavnih grupa diskromatopsija je anomalna trikromazija i ona se kreće u numeričkim vrijednostima od 6,1% ili 608 novo dijagnosticiranih osoba sa poremećajem kolornog vida. Od podgrupa anomalnih trikromata ima 127 ili 1,3% protanomalija, a deturanomalija ima 419 ili 4,2%. U podgrupama anomalne trikromazije prednost ima deuteranomalija. Odnos prevalencije dobivenih rezultata i onih u Europi su u korelaciji, tj. zastupljenost diskromatopsija je u europskom postotku zastupljenosti od 8%. ZAKLJUČAK: Diskromatopsije predstavljaju veliki javnozdravstveni izazov i potrebni su napori u pravovremenoj dijagnostici i liječenju, kao i edukacija javnosti i medicinskog osoblja o tom poremećaju.