Uvjetna osuda najčešća je mjera koja se izriče počiniteljima kaznenih djela u Republici Hrvatskoj (u 2016. godini ona je izreknuta u 80,29% slučajeva), te je zakonodavac potaknut njezinom inertnošću i zaostalošću kao instituta 2011. godine odlučio ući u njezino temeljito redefiniranje i repozicioniranje u sustavu kaznenopravnih sankcija. Tako je Kaznenim zakonom iz 2011. godine napušten koncept uvjetne osude kao samostalne sankcije – mjere upozorenja, i prihvaćen je “novi” koncept uvjetne osude kao pukog odgađanja izvršenja kazne. Zakonodavac je odredio da sud može izreći uvjetnu osudu samo ako počinitelju izrekne kaznu zatvora u trajanju do jedne godine (prihvaćen je isključivo konkretni kriterij) pod objašnjenjem da se time želi smanjiti broj izrečenih uvjetnih osuda (iako je katalog djela za koja se može izreći uvjetna osuda veći no ikada prije). Zbog toga je uvedena mogućnost izricanja djelomične uvjetne osude za teža kaznena djela koja su okarakterizirana težom krivnjom odn. težom kaznom. Posebno velik pomak napravljen je kod normiranja posebnih obveza jer se sada obveze iz čl. 62. st. 2. (kod kojih lista nije konačna jer sud može odrediti i druge obveze) mogu izreći i zbog zaštite žrtve, a osim toga moguće je uz uvjetnu osudu izreći i sigurnosnu mjeru zabrane približavanja, uznemiravanja ili uhođenja žrtve, čime se u znatnoj mjeri štite prava žrtve. Uz to bi sud mogao izreći i zaštitni nadzor nad izvršavanjem obveza iz čl. 62. st. 2. čime bi se prava žrtve još više zaštitila. Kaznenim zakonom iz 2011. godine napravljen je pozitivan pomak prema uvjetnoj osudi koja bi trebala biti primjerena kaznenopravna reakcija na lakša i srednje teška kaznena djela, a kojom bi se mogla ostvariti kako specijalna tako i generalna prevencija.