Pristup sigurnoj i nutritivno vrijednoj hrani osnovno je ljudsko pravo. Osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća u europskim državama su zabilježene brojne krize izazvane pojavom bolesti uzrokovanih hranom i hranom za životinje, što je dovelo do zabrinutosti potrošača i postalo prijetnja slobodnoj trgovini hranom. Nakon provedene analize stanja i javne rasprave donesena je Uredba (EC) 178/2002 o utvrđivanju općih načela i uvjeta zakona o hrani, osnivanju Europske agencije za sigurnost hrane te utvrđivanju postupaka u područjima sigurnosti hrane. Neke od karakteristika novog zakonodavstva koje je Uredba postavila su da se primjenjuje na sve faze proizvodnje, prerade i distribucije hrane i hrane za životinje, a primarnu odgovornost ima subjekt u poslovanju s hranom. Kroz cijeli prehrambeni lanac mora se osigurati sljedivost. Mjere koje donose nadležna tijela trebala bi se temeljiti na procjeni rizika, na bazi prikupljenih i analiziranih podataka. Procjena rizika je proces odvojen od upravljanja rizikom. Uredbom je uspostavljen je sustav brzog uzbunjivanja koji ima za cilj da kroz razmjenu informacija između država spriječi opskrbu potrošača nesigurnom hranom. Međutim, klimatske promjene i globalizacija tržišta hrane, način organizacije života i nove tehnologije i dalje donose izazove za sigurnost hrane. Endokrini disruptori, mikotoksini, akrilamid, ostaci veterinarskih lijekova, antimikrobna rezistencija, mikroplastika, nanočestice, neki su od sadašnjih izazova.