Pojavnost sindroma izgaranja prilikom pružanja palijativne skrbi kod medicinskih sestara u općoj bolnici Uvod: Sestrinska profesija vrlo je kompleksna i odgovorna. Potreba za emocionalnim angažmanom i dugotrajna izloženost naporima odgovornog radnog mjesta može rezultirati pojavom posebne vrste stresne reakcije nazvane sindromom izgaranja na poslu. Kao najbrojnija skupina profesionalaca u sustavu zdravstva, sindrom izgaranja među medicinskim sestrama znatno je viši spram ostalih zdravstvenih djelatnika. Cilj istraživanja: Cilj ovog istraživanja je ispitati pojavnost sindroma izgaranja kod medicinskih sestara koje pružaju palijativnu skrb u odnosu na one koje ne pružaju palijativnu skrb pacijentima, te ispitati utjecaj nekih osobnih čimbenika na pojavu sindroma izgaranja. Ispitanici i metode: U ispitivanju je sudjelovalo 100 medicinskih sestara, od toga 50 ispitanica koje rade s palijativnim pacijentima i 50 ispitanica koje ne rade s palijativnim pacijentima. Ispitivanje je provedeno na bolničkim odjelima kirurške i internističke djelatnosti, u jedinici za intenzivno liječenje, na odjelu za pedijatriju i neonatologiju, te na odjelu za neurologiju. Za potrebe ovog istraživanja korišten je anonimni upitnik o općim sociodemografskim podatcima te upitnik o izgaranju na poslu autorice Christine Maslach. Rezultati: U 46% ispitanica koje rade s palijativnim pacijentima utvrđena je visoka razina emocionalne iscrpljenosti u odnosu na 0% ispitanica koje ne rade s palijativnim pacijentima što predstavlja statistički značajnu razliku. Emocionalno su iscrpljenije najviše one sestre sa srednjom stručnom spremom, starosti između 36 i 45 godina i one starije od 56 godina. Medicinske sestre koje rade s palijativnim pacijentima pokazale su u 40% slučajeva umjerenu i visoku razinu depersonalizacije, dok su ispitanice koje ne rade s palijativnim pacijentima u 98% slučajeva pokazale nisku razinu depersonalizacije što također predstavlja statistički značajnu razliku. U ovom istraživanju odabrane sociodemografske karakteristike ispitanica nisu bile statistički značajne za procjenu depersonalizacije i osobnog postignuća. Zaključak: U nedostatku adekvatno organizirane palijativne skrbi u općim bolnicama važno je naglasiti potrebu dodatne edukacije iz područja palijativne skrbi koja bi medicinskim sestrama omogućila više znanja i vještina iz tog područja. Tada bi se lakše nosile s izazovima palijativne skrbi, više bi vrednovale svoj rad, a korisnici bi bili zadovoljniji pruženom palijativnom skrbi u akutnoj bolnici. Pružanje psihološke pomoći medicinskim sestrama koje rade s palijativnim pacijentima, koja je sastavni dio preventivnog programa u sprečavanju sindroma izgaranja u organiziranom sustavu palijativne skrbi, trebalo bi biti dostupno i sestrama koje provode palijativnu skrb na akutnim bolničkim odjelima.